уторак, 31. март 2015.

Aprililili


Eto nam ga 1. april. Svetski dan šale. Onaj dan kada drugima treba nešto bezazleno da uradimo ili poturimo i da svi poumiremo od smeha. Pomešamo tipke na tastaturi i budemo prisutni kada ista bude letela kroz zatvoren prozor. U vodokotlić sipamo mleveni paradajz, pa da onaj što pusti vodu padne u nesvest. Ili preko otvorene wc šolje zategenemo onu finu tanku foliju za zamrzivač i čekamo dok ne čujemo lomljenje u kupatilu. U svakom slučaju, šta god da odaberemo da uradimo, budimo spremni i na najgore.


Šala u Srba je neispitani fenomen, koji ide iz krajnosti u krajnost. Ili dođe kao najveća moguća pakost: Sa mnom si našao da se šališ, a? Je l ti ja ličim na budalu? Šta se smeješ k`o lud na brašno? Je l ti nemaš pametnija posla?

Druga krajnost šale u Srba, je sprdanje sa samim sobom i sa svim nedaćama koje nam se dešavaju. Od priče Beograda na vodi napravismo takmičenje na društvenim mrežama: ko će uspeti da rezerviše bolji stan, apartman ili bar terasicu u tom čudu. Što se mene tiče, ja sam odavno na vodi, mislim moja kuća, koja bude poplavljena i sa najmanjom kišom, pa sam već u tripu šta treba da legalizujem? Da li kuću ili neki plovni objekat?! I dok se svaki put na mom fejsbuk profilu, razvija rasprava, koga treba za gušu, koga zatvoriti u taj moj podrum ili šta gajiti u istom, nađu se i oni koji napišu: “Da iskoristim situaciju i ovu gomilu ljudi: prodajem stan u prizemlju, opremljen i nema poplave. Javite se u inbox”. Ili: “Moja firma ima sve pumpe za vađenje svega i svačega i sve neophodne uređaju. Pozovite nas. Sve informacije na našem profilu”, do onih komenatara: “Prodajem koke nosilje, ako je neko zainteresovan”. I, ko će da odoli da se ne smeje? Od muke. Od ludila. Od nemanja kud.

Šala u Srba ima još jednu krajnost. Onu najcrnja koju nikako da skapiramo. Da li neko u trenutku pravi dobru foru ili je ozbiljan kao smrt? Preteču ovakvih šala nismo utvrdili. Političari su je prihvatili kao urođenu.

Predsednik Tomislav, najbolje voli ovu šalu. Pojavi se namrgođen, pa imate utisak da će da saopšti da smo svi đuture poklonjeni Arapima, a on mrtav ‘ladan Kinezu prepričava Tarabića proročanstvo, uz naglasak da će milijarde njih, piti vodu sa naših potoka. 
Ne znate da li se našalio, ili se našalio?! 
Smejete se jer ne znate. Kao i što ne znate da li namerno dosadnom novinaru koji je navalio kao lud na njega, nije hteo da kaže naziv master rada, ili se našalio? 
Takođe, nikako nam nije jasno i ne znamo, kada je isti nam predsednik komentarisao društvene mreže, i one koje hvale i one organizovane koje kritikuju, i kada je rekao da ne može nikako da dobije telefonski kontakt da bi dao lajk, da li se naljutio, ili se ipak našalio? 
Ne znamo ni da li se, predsednik nam Tomislav, našalio, kada je pričao o inspiraciji koju dobija kada sluša Vivaldija, žaleći se što češće ne sluša muziku, jer ko zna šta bi sve povezao, a ne samo ustanove koje se čitaju en-be-es ka na primer NBS i NBS (Narodna banka Srbije i Narodna biblioteka Srbije)! A možda se ipak našalio? Verujem da se čvrsto drži svoje sopstvene izjave: „Život je kratak, a ja to znam najbolje, radio sam na groblju“ i da se zbog toga šali gde god stigne, jer ko će znati koliko nam je ostalo vremena.

I premijar nam Vučić, ume itekako da nas baci u trip, pa da danima razmišljamo da li se našalio, ili se našalio?! Imamo kupca za Železaru. Nemamo kupca za Železaru. Vratio se kupac za Železaru. Ispalio nas kupac za Železaru. Oće kaki kupac za Železaru. Neće kaki kupac za Železaru. Ma kakav kupac, imamo plan B, prosto plačem od sreće i zbog vas i zbog plana B. I svaki put kada kaže da je skoro plakao od sreće ili je zamalo zaplakao, mislim da se našalio. I sigurna sam da se našalio, jer reklo bi se, takav je po prirodi, veseo i razdragan: “Prvih šest meseci 2014. biće jako teški, ali već krajem 2014. ljudi će videti svetlo na kraju tunela i počeće lakše da žive.”

Najviše se šali ministar nam Vulin. Veoma veseo tip. Kada smo tužni, pustimo onaj snimak kada je cupkao nestrpljivo žureći u WC, dok je čekao da tamo neki lik završi gnjavažu od priče. Kako progovori, on se našali. Ili se našali. Rekao on: “Ako neko može da povećava penzije, može i da ih smanji”, ili: “Srbija je predugo čekala svog Vučića”, deluje bleskasto i detinjasto i ne možemo mu zameriti, jer nas uveseljava, jer ne zna šta ga je snašlo, ali voli što ga je snašlo.

Ja obožavam izjave ministra nam Dačića. On uvek izgleda kao da se šali. Ima facu pravog šaljivdžije i ide mu od ruke. Pričao na srpskom ili na engleskom, uvek se valjam od smeha: “Direktan izlaz na more je istorijski, strateški cilj Srbije” ili “Ljudi u Srbiji žele sigurnog čoveka, od reči, koji je i tvrd kad zatreba”. Ne želi da uozbiljava glupave situacije, pa se šali kad god može, jer šali nikad kraja nema.

Eto nama Srbima 1. april svaki dan. Nemojte da nam izmišljate poseban datum kada treba da se šalimo. Mi smo veseo narod i šalimo se i smejemo se neprestano. Uveseljavaju nas političari, jer takav im pos`o.

Moraju, zarad sreće građana, pa je i ministar nam Ilić rekao: “Blago onom ko rano pošizi, pa mu ceo dan prođe u veselju”. Nije se on šalio. To je tako. Uostalom, smeh je lek, pa ćemo njime oterati bedu i siromaštvo, i kako reče isti ministar: “Ne bih želeo da vas više smaram o toj temi, ali sam dužan da vam ovo kažem, kao i da za svaki problem postoji rešenje“.

Živi bili Srbi. Nasmejani uvek i zasvagda, jer: “Ko se zadnji smeje, najsporije kapira”!




31.3. 2015. Kolumnista

Нема коментара:

Постави коментар